POČETNA SAVETOVANJA PROPISI SOFTVER NARUČIVANJE CENOVNIK KONTAKT LINKOVI

ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE SRBIJE

NADLEŽNOST SUDA REPUBLIKE SRBIJE (DOMAĆI SUD) 

GRAĐANSKO PRAVO – RADNO PRAVO  

OGRANIČENJE SUDSKOG IMUNITETA DRŽAVE 

MEĐUNARODNO OBIČAJNO PRAVO 

U “Sl. glasniku RS”, br. 7/2021, od 03.02.2021. godine, objavljena je Odluka Ustavnog suda Už-4474/2016,. Odluku je  doneo Ustavni sud, Veliko veće, u sastavu: predsednik Suda Snežana Marković, predsednik Veća i sudije Miroslav Nikolić, dr Dragana Kolarić, Tatjana Đurkić, dr Milan Škulić, Lidija Đukić, dr Nataša Plavšić i dr Vladan Petrov, članovi Veća, u postupku po ustavnoj žalbi R. M. iz Beograda, na osnovu člana 167. stav 4. u vezi sa članom 170. Ustava Republike Srbije.

Ustavni sud je (tačka 7. Odluke) zaključio da se ova odluka objavi u "Službenom glasniku Republike Srbije", u skladu sa odredbom člana 49. stav 2. Zakona o Ustavnom sudu - zbog šireg značaja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Najkraće rečeno radi se o sporu povodom otkaza ugovora o radu, odnosno – zaposleni u ambasadi SAD, kome je otkazan ugovor o radu - podneo je tužbu Prvom osnovnom sudu u Beogradu, radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad. Nakon izvesnih proceduralnih aktivnosti, osnovni sud odbacuje tužbu, ukida sve sprovedene radnje (uz obrazloženje, između ostalog, da za rešavanje ovog spora nije nadležan sud Republike Srbije). Viši sud (kome se nakon toga žali) odbija kao neosnovanu žalbu i potvrđuje prvostepeno rešenje zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti suda. Odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv nižestepenih rešenja, Vrhovni kasacioni sud odbija reviziju kao neosnovanu. Dakle u ovom ustavnosudskom predmetu radi se o osporavanju – prvostepenog, drugostepenog i revizijskog rešenja.

Ono što privlači pažnju u ovom slučaju i daje mu poseban značaj je – kompleksnost odnosa i brojnost pravnih instituta i propisa koji se na njih primenjuju.

Radi jasnijeg sagledavanja, izdvojićemo (u vidu naznaka) samo neke:

– Otkaz ugovora o radu

– Poništaj nezakonitog rešenja i vraćanje na rad

 Međunarodna nadležnost suda

– Imunitet strane države (u sporu iz radnog odnosa)

– Primena propisa - zakona, konvencija …

– Konvencija Ujedinjenih nacija o sudskom imunitetu država i njihove imovine, od 2. decembra 2004. godine – koja NIJE RATIFIKOVANA

– Izuzetak od ograničenja imuniteta

U nastavku slede izvodi iz Odluke

4.3. Za odlučivanje Ustavnog suda u konkretnom slučaju od značaja je i stav Vrhovnog kasacionog suda koji je utvrđen na sednici Građanskog odeljenja od 10. decembra 2019. godine i koji se odnosi na pitanje sudskog imuniteta strane države.

Prema ovom stavu, "o sudskom imunitetu strane države u građansko pravnom sporu pred domaćim sudom odlučuje se po načelu relativnog "restriktivnog" imuniteta i primenom pravila međunarodnog običajnog prava". U obrazloženju ovog stava je, pored ostalog, navedeno: "Po novijoj teoriji relativnog (restriktivnog) imuniteta, stranoj državi je uskraćen sudski imunitet u slučaju kada ona deluje u privatnom ili komercijalnom svojstvu. Načelo ograničenog sudskog imuniteta (restriktivnu) koncepciju prihvatila je i Konvencija o jurisdikcionom imunitetu država i njihove imovine koju je 2. decembra 2004. godine usvojila Generalna skupština Ujedinjenih Nacija. Iako ova konvencija još uvek nije stupila na snagu, niti je istu ratifikovala Republika Srbija, odredbe koje ona sadrži mogu se primeniti kao pravilo međunarodnog običajnog prava, jer 'odražavaju međunarodno običajno pravo' (presuda Evropskog suda za ljudska prava Čudak protiv Litvanije), odnosno predstavlja "kodifikaciju međunarodnog običajnog prava" (predmet Evropskog suda za ljudska prava Radunović i drugi protiv Crne Gore)... Pozivanje sudova na Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima nema značaja za sudski imunitet tužene strane države, jer se ovaj međunarodni ugovor ne bavi imunitetom država već imunitetom diplomatskih i konzularnih predstavnika".

5. Razmatrajući navode ustavne žalbe u delu u kome podnosilac ukazuje da je osporenim revizijskim rešenjem povređeno njegovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud je zaključio da podnosilac tvrdnje o povredi prava iz člana 32. stav 1. Ustava, pre svega, zasniva na tvrdnji da je Vrhovni kasacioni sud pogrešno ocenio da ne postoji nadležnost suda Republike Srbije za postupanje u ovom radnom sporu, te da je prevideo da je prema odredbama nekoliko međunarodnih konvencija i stavovima Evropskog suda za ljudska prava isključen imunitet strane države ukoliko se radi o ovoj vrsti postupka. Prema shvatanju podnosioca, ovakvim zaključivanjem Vrhovnog kasacionog suda izraženim u osporenom revizijskom rešenju povređeno mu je pravo na pristup sudu iz člana 32. stav 1. Ustava.

   Pre upuštanja u ocenu osnovanosti ove pritužbe, Ustavni sud konstatuje da je podnosilac bio u radnom odnosu u Ambasadi SAD u Beogradu, da mu je rešenjem poslodavca otkazan ugovor o radu, zbog čega je podneo tužbu Prvom osnovnom sudu u Beogradu radi poništaja tog rešenja kao nezakonitog i vraćanja na rad. Sudovi koji su postupali u ovoj parnici zauzeli su stav da u konkretnom slučaju ne postoji tzv. međunarodna nadležnost suda, iz kog razloga su odbacili tužbu, pri čemu je stav o nepostojanju međunarodne nadležnosti suda zasnovan na različitim pravnim argumentima i razlozima. Tako je prvostepeni sud ocenio da tužena SAD ima imunitet od građanskog sudstva države u kojoj postoji njeno diplomatsko-konzularno predstavništvo, pozivajući se na odredbe Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, dok je drugostepeni sud stav o nepostojanju međunarodne nadležnosti domaćeg suda zasnovao na odredbama člana 2. Zakona o radu iz 2005. godine. Vrhovni kasacioni sud je osporenim rešenjem održao na snazi nižestepena rešenja kojima je odbačena tužba podnosioca, pri čemu je pitanje međunarodne nadležnosti suda razmatrao sa stanovišta odredbe člana 50. Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja iz 1982. godine i zaključio da ne postoji nadležnost suda Republike Srbije, jer iz držanja tužene SAD nakon prijema tužbe proizlazi da ona nije dala pristanak da joj sude sudovi naše države.

   Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i navode ustavne žalbe o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, oslanjajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazuje na sledeće opšte stavove. Najpre, pravo na pristup sudu predstavlja sastavni deo prava na pravično suđenje iz člana 32. stav 1. Ustava i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i ovim pravom se u parničnom postupku daje tužiocu mogućnost da "ustanovi" postupak pred nadležnim sudom radi eventualnog raspravljanja i odlučivanja o postavljenom zahtevu kojim se konačno može odlučiti o njegovim pravima i obavezama. Ipak, pravo na pristup sudu nije apsolutno i neograničeno pravo, jer sama priroda ovog prava podrazumeva situacije u kojima se Ustavom i zakonom mogu utvrditi određene vrste ograničenja. Međutim, takva ograničenja ne mogu biti propisana na način kojim se povređuje suština samog prava, već moraju težiti legitimnom cilju zbog kojeg su i ustanovljena, pri čemu mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja kojem se teži.

   Kada je reč o ograničenjima, postoje propisi unutrašnjeg prava i pravila međunarodnog prava koja predviđaju određena ograničenja prava na pristup sudu, uključujući ona koja se odnose na davanja imuniteta državama (videti presudu Evropskog suda za ljudska prava Cudak protiv Litvanije (VV), predstavka broj 15869/02, od 23. marta 2010. godine, stav 56.). To dalje znači da su mere koje države preduzimaju, "a koje odražavaju opšte prepoznata pravila međunarodnog javnog prava o imunitetima država, u principu ne mogu posmatrati kao nametanje nesrazmernih ograničenja prava pristupa sudu kao što je navedeno u članu 6. stav 1. ... Ne bi bilo dosledno sa vladavinom prava u demokratskom društvu ili sa osnovnim principima navedenim u članu 6. stav 1. da država može, bez ograničenja ili kontrole od strane izvršnih organa Konvencije, ukloniti iz nadležnosti sudova čitav spektar građanskih zahteva ili dodeliti imunitet od građanske odgovornosti određenim kategorijama ljudi" (videti Radunović i drugi protiv Crne Gore, predstavke br. 45197/13, 53000/13 i 73404/13, od 25. oktobra 2016. godine, st. 64. i 65.).

   Stoga je u predmetima gde primena pravila o sudskom imunitetu države ograničava ostvarenje prava pristupa sudu zadatak Ustavnog suda da ispita da li su okolnosti konkretnog predmeta opravdale takvo ograničenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da "takva ograničenja moraju težiti legitimnom cilju i da je imunitet država razvijen u međunarodnom pravu iz principa par in parem non habet imperium (oni koji su ravnopravni nemaju autoritet jedan nad drugim), po kome jedna država ne bi mogla biti predmet nadležnosti druge države. Zauzet je stav da davanje imuniteta državama u građanskom postupku teži legitimnom cilju usaglašavanja sa međunarodnim zakonima u cilju promovisanja saradnje i dobrih odnosa između država kroz poštovanje suvereniteta druge države. Dodatno, osporena ograničenja moraju takođe biti proporcionalna sa ciljem kojem se teži" (videti navedenu presudu Radunović i drugi protiv Crne Gore, st. 67. i 68.).

   S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda za ljudska prava da je "primena apsolutnog imuniteta države već godinama nesporno bila narušena, naročito usvajanjem Konvencije o imunitetu država i njihove imovine na generalnoj sednici Ujedinjenih nacija iz 2004. godine. Ova Konvencija se bazira na Nacrtu članova usvojenih 1991. godine, od kojih se član 11. bavi ugovorima o radu i čini značajan izuzetak u pitanjima imuniteta države, a u suštini se odnosi na to da se imunitet ne primenjuje na ugovore o zapošljavanju te države sa zaposlenima u diplomatskoj misiji u inostranstvu, osim u situacijama iscrpno navedenim u stavu 2. člana 11. Nadalje, postoji dobro ustaljen princip međunarodnog prava da ugovorna obaveza može, pored obaveze koje stvara za države potpisnice, takođe biti obavezujuća za države koje je još nisu ratifikovale, jer takve odredbe reflektuju običajno međunarodno pravo, ili njegovom 'kodifikacijom' formiranjem novih običajnih pravila. Stoga, član 11. iz Nacrta članova koje je 1991. godine donela Komisija za međunarodno pravo, a koji je sadržan u Konvenciji iz 2004. godine, važi kao međunarodno običajno pravo, čak i ako predmetna država nije ratifikovala Konvenciju, pod pretpostavkom da joj se isto tako nije ni protivila" (videti Radunović i drugi protiv Crne Gore, st. 67. do 69.).

   Primenjujući napred navedene opšte stavove i praksu Evropskog suda na konkretan slučaj, Ustavni sud je ispitivao da li su u konkretnom slučaju propisane i primenjene mere sudskog imuniteta strane države ugrozile suštinu prava podnosioca ustavne žalbe na pristup sudu i da li je tim ograničenjima prekršeno načelo proporcionalnosti.

   Ustavni sud najpre konstatuje da je osporenim rešenjem Vrhovnog kasacionog suda, kojim su potvrđene odluke nižestepenih sudova o odbacivanju tužbe podnosioca, podnosiocu ograničeno pravo na pristup sudu.

   U ispitivanju da li je ovo ograničenje propisano zakonom, Ustavni sud je konstatovao da su odredbama Zakona o parničnom postupku iz 2004. godine, koji je bio na snazi u relevantnom periodu, bile predviđene određene procesne pretpostavke od čijeg postojanja je zavisila dopuštenost pokretanja parničnog postupka, među kojima je i pretpostavka postojanja međunarodne nadležnosti domaćeg suda. U slučaju nedostatka ove procesne pretpostavke, sud je imao ovlašćenje da se oglasi nenadležnim, ukine sprovedene radnje u postupku i odbaci tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da međunarodna nadležnost domaćeg suda podrazumeva postojanje kriterijuma koje određuje zakonodavac i koji su u prostornoj i funkcionalnoj vezi sa teritorijom dotične države, zbog čega takva država ima interes da njeni pravosudni organi rešavaju sporove koji su obuhvaćeni tim kriterijumima. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 27. Zakona o parničnom postupku iz 2004. godine bilo predviđeno da je domaći sud nadležan za suđenje kad je njegova nadležnost za spor sa međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, a da je domaći sud, ukoliko u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti domaćeg suda za određenu vrstu sporova, nadležan za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mesnoj nadležnosti domaćeg suda. Kada je reč o domaćem zakonodavstvu, Ustavni sud je zaključio da Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja iz 1982. godine prvenstveno reguliše kriterijume na osnovu kojih se uspostavlja nadležnost suda Republike Srbije za odlučivanje u sporovima sa međunarodnim elementom, te da se ukoliko navedeni lex specialis nije sadržao neke posebne odredbe, međunarodna nadležnost našeg suda mogla uspostaviti na osnovu dopunskih kriterijuma koje je sadržao Zakon o parničnom postupku iz 2004. godine, a koji su se odnosili na mesnu nadležnost suda.

   Međutim, Ustavni sud je ocenio da ovi propisi nisu relevantni za ocenu međunarodne nadležnosti domaćeg suda kada se radi o sporovima u kojima svojstvo parnične stranke imaju stranci koji uživaju imunitet u Republici Srbiji, strane države i međunarodne organizacije. Ustavni sud nalazi da se u takvim parnicama za rešavanje navedenog procesnog pitanja isključivo primenjuju pravila međunarodnog prava, u smislu odredbe člana 26. stav 1. Zakona o parničnom postupku iz 2004. godine.

   U navedenom kontekstu, Ustavni sud ponavlja da Republika Srbija i SAD nisu ratifikovale ovu konvenciju Ujedinjenih nacija o sudskom imunitetu država i njihove imovine iz 2004. godine, niti su se protivile njenom usvajanju. Ustavni sud dalje napominje da je ova konvencija Ujedinjenih nacija, koja kao međunarodno običajno pravo pripada opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i koja se u skladu sa odredbama člana 16. stav 2. i člana 18. stav 2. Ustava neposredno primenjuje u Republici Srbiji, afirmisala imunitet strane države i njene imovine od sudske nadležnosti (jurisdikcije) druge države koja je potpisnik Konvencije. Ovo je staro pravilo međunarodnog javnog prava koje proističe iz načela suverene jednakosti država. Ipak, imunitet strane države nije apsolutnog karaktera, pa i navedeni međunarodni ugovor priznaje tzv. restriktivni imunitet. Ustavni sud ukazuje na to da je sužavanje imuniteta strane države posledica modernizacije međunarodnih odnosa, jer država u pravnim odnosima često deluje kao subjekat privatnog prava, preduzimajući radnje komercijalnog karaktera (acta jure gestionis), a ne kao nosilac javne vlasti (acta jure imperii). Tako je i član 11. stav 1. Konvencije Ujedinjenih nacija o sudskom imunitetu država i njihove imovine iz 2004. godine predvideo ograničenje imuniteta strane države u pogledu privatnopravnih odnosa po osnovu ugovora o radu, kada je u pitanju posao koji se obavlja ili treba da bude obavljen na teritoriji druge države. Dakle, po pravilu, strana država se ne može automatski pozvati na imunitet ukoliko se javlja kao poslodavac nekom fizičkom licu sa kojim je u privatnopravnom odnosu na osnovu ugovora o radu, kada zaposleni radne obaveze izvršava na teritoriji druge države, gde se nužno primenjuju i neki od propisa te države povodom čije primene i može doći do spora. Međutim, pomenuti međunarodni ugovor je u stavu 2. istog člana predvideo izuzetke od ograničenja imuniteta strane države - pored ostalog, ako je predmet sudskog postupka vraćanje na posao pojedinca ili ako su se zaposleni i država poslodavac dogovorili o isključivoj nadležnosti određene države u slučaju nastanka spora.

   Iz izloženog, Ustavni sud zaključuje da je predviđeno ograničenje od sudskog imuniteta države propisano Konvencijom Ujedinjenih nacija o sudskom imunitetu država i njihove imovine iz 2004. godine, a koje se u Republici Srbiji primenjuje kao deo međunarodnog običajnog prava, odnosno kao opšteprihvaćeno pravilo međunarodnog prava. Dalje, Ustavni sud smatra da ograničenje prava na pristup sudu uspostavljanjem imuniteta strane države ima svoj legitimni cilj, a to je poštovanje međunarodnog prava kako bi se unapredili uzajamno poštovanje i dobri odnosi među državama kroz poštovanje međusobne suverenosti.

   Na kraju, u pogledu ispunjenosti trećeg uslova za opravdanost ograničenja prava na pristup sudu, odnosno pitanja da li u konkretnom slučaju postoji proporcionalni odnos između iskorišćenog sredstva, a koje se ogleda u odbacivanju tužbe podnosioca, s jedne strane i cilja kome se teži, s druge strane, Ustavni sud ukazuje da je tužba podneta zbog poništaja otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne i zbog naknade štete. Takođe, Ustavni sud primećuje da je u rešenju kojim je podnosiocu otkazan ugovor o radu navedeno da protiv tog rešenja podnosilac ima pravo da pokrene spor pred nadležnim sudom u roku od 90 dana od dana prijema tog rešenja, pri čemu nije precizirano koji je to nadležan sud.

   Budući da je podnosilac ustavne žalbe tužbom u predmetnom parničnom postupku isključivo tražio vraćanje na rad kao posledicu nezakonitog otkaza, a ne i naknadu štete, Ustavni sud podseća da reintegracija na radno mesto prema odredbama člana 11. stav 2. (c) Konvencije Ujedinjenih nacija o sudskom imunitetu država i njihove imovine iz 2004. godine predstavlja jedan od izuzetaka od ograničenja imuniteta strane države (videti Radunović i drugi protiv Crne Gore, stav 76.). Ratio legis ove odredbe međunarodnog ugovora leži u zaštiti suverenosti strane države i posredno u očuvanju bilateralnih odnosa koji bi se, po mišljenju Ustavnog suda, doveli u pitanje ukoliko bi sud jedne države imao procesno ovlašćenje da odlučuje i primora stranu državu da vrati otpuštenog zaposlenog u radni odnos. Kada je reč o izuzetku o primeni pravila o ograničenju sudskog imuniteta države iz odredbe člana 11. stav 2. (f) Konvencije Ujedinjenih nacija iz 2004. godine, a koja podrazumeva slobodu ugovaranja i mogućnost izbora suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ni ova odredba Konvencije nije primenjiva. Ovo iz razloga što, i pored toga što je u rešenju o otkazu ugovora o radu navedeno da protiv tog rešenja podnosilac ima pravo da pokrene spor pred nadležnim sudom, nije navedeno i precizirano koji je sud nadležan, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u ugovoru o radu navedeno koji je sud nadležan u slučaju radnog spora (videti Radunović i drugi protiv Crne Gore, stav 78.).

   Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji proporcionalni odnos između iskorišćenog sredstva i cilja, odnosno da primenjenim merama sudskog imuniteta strane države nije prekršeno načelo proporcionalnosti, te da je ograničenje prava podnosioca ustavne žalbe na pristup sudu, u konkretnom slučaju, bilo u skladu sa članom 32. stav 1. Ustava i stavovima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava.

   Međutim, Ustavni sud primećuje da su postupajući sudovi pravnu ocenu o nepostojanju međunarodne nadležnosti suda zasnovali na potpuno različitim pravnim argumentima i razlozima.

U tom kontekstu, Prvi osnovni sud u Beogradu je ocenio da tužena SAD ima imunitet od građanskog sudstva države u kojoj postoji njeno diplomatsko-konzularno predstavništvo, pozivajući se na odredbe Bečke konvencije o diplomatskim odnosima, dok je Viši sud u Beogradu pravni stav o nepostojanju međunarodne nadležnosti domaćeg suda zasnovao na odredbama člana 2. Zakona o radu iz 2005. godine. Vrhovni kasacioni sud je osporenim rešenjem održao na snazi nižestepena rešenja kojim je odbačena tužba podnosioca, ocenjujući pitanje međunarodne nadležnosti suda sa stanovišta odredbe člana 50. Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja iz 1982. godine i nalazeći da ne postoji nadležnost suda Republike Srbije, jer iz držanja tužene SAD nakon prijema tužbe proizlazi da ona nije dala pristanak da joj sude sudovi naše države. Ustavni sud smatra da ovi i ovakvi različiti zaključci i razlozi Prvog osnovnog suda u Beogradu, Višeg sud u Beogradu i Vrhovnog kasacionog suda o odbacivanju tužbe podnosioca nemaju utemeljenje u prethodno iznetim ocenama i stavovima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava.

   I pored toga, Ustavni sud smatra da ovakve ocene postupajućih sudova, u konkretnom slučaju, iz prethodno navedenih razloga nisu dovele u pitanje pravičnost predmetnog parničnog postupka po podnosioca ustavne žalbe. Ovo, pre svega, iz razloga što podnosilac tužbom nije tražio naknadu štete, već je tražio utvrđivanje nezakonitosti otkaza i vraćanje na rad, a što predstavlja izuzetak koji omogućava primenu pravila o sudskom imunitetu države, u smislu odredaba Konvencije Ujedinjenih nacija o sudskom imunitetu država i njihove imovine iz 2004. godine. Iz svih iznetih razloga, Ustavni sud nalazi da osporenim rešenjima nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe na pravično suđenje zajemčeno odredbom 32. stav 1. Ustava.

    Ispitujući navode podnosioca ustavne žalbe o povredi njegovog prava na sudsku zaštitu iz člana 22. Ustava u ovom radnom sporu, Ustavni sud je utvrdio da podnosilac povredu ovog prava izvodi iz povrede prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud prethodno zaključio da osporenim rešenjima nije povređeno pravo podnosioca ustavne žalbe iz člana 32. stav 1. Ustava, to nije posebno cenio tvrdnje podnosioca o povredi njegovog prava na sudsku zaštitu.

   Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je u ovom delu odbio ustavnu žalbu kao neosnovanu, saglasno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu ("Službeni glasnik RS", br. 109/07, 99/11, 18/13 - Odluka US, 40/15 - dr. zakon i 103/15) i odlučio kao u tački 1. izreke.

 

 

Videti - ODLUKU USTAVNOG SUDA – Broj Už-4474/2016 – u celosti

INTERMEX ONLINE
KLIKNITE da se ulogujete!

ISPROBAJTE BESPLATNO!


ARHIVA VESTI

Sankt Peterburg se od 30. oktobra zatvara na sedam dana

KALKULATORI KAMATA
Izračunajte kamatu
VISOKA ŠKOLA ZA PREDUZETNIŠTVO – EKONOMIJA – MENADŽMENT - BEZBEDNOST

ONLINE TEHNIČKA PODRŠKA
INTERMEX NEWSLETTER

Propisi i teme iz oblasti prava - mailing listaUkoliko želite da budete redovno obaveštavani o aktuelnim propisima, temama iz oblasti prava, novim izdanjima i proizvodima Intermexa prijavite se na mailing listu.

Vaša email adresa:

Prijava Odjava  
PROPISI NA ENGLESKOM

Tekstovi važećih zakona
na engleskom jeziku

PRAVNI INFORMATOR

Pročitajte u NOVOM
broju Pravnog informatora

za februar 2024.

SRETENJSKI USTAV

Ustav Knjažestva Srbije (1835) 


ZAŠTITA PRAVA

Odluka Ustavnog suda po ustavnoj žalbi, kao delotvorni pravni lek – stav Evropskog suda za ljudska prava


IZBORI

Rezultati izbora za narodne poslanike


SUDSKA PRAKSA – USTAVNI SUD

 Rehabilitacija i „Ratni profiter“


RADNO

Da li je pravno moguć raskid sporazumnog prestanka radnog odnosa


SUDSKA PRAKSA

Radno pravo


PROSVETA

Unapređene procedure postupanja u kriznim situacijama u obrazovnim institucijama


DRŽAVNI SLUŽBENICI

Centralna kadrovska evidencija


SUDSKA PRAKSA – UPRAVNI SUD

Državni službenici – Radnopravni odnosi


FINANSIJE

Finansijski izveštaj za 2023 – Dostupna aplikacija


MIŠLJENJE MINISTARSTVA

Finansijski sistem – Računovodstvo – Knjiženje dokumenata u računovodstvenoj evidenciji


FINANSIJE

PDV – Rok za podnošenje PPPDV


MIŠLJENJA MINISTARSTVA

PDV


PRIVREDNO

Evidencija obveznika


PRIVREDNO

Prinudna likvidacija


PRIVREDNO

Osnivanje privrednih društava - EXPO BELGRADE 2027


ELEKTRONSKE KOMUNIKACIJE

Registracija pripejd korisnika


IZMENE ZAKONA

Stranci i zapošljavanje stranaca – 1. februar 2024. – Početak primene nekih odredbi


BILI SMO PRISUTNI

Savetovanja na kojima smo učestvovali
kao generalni pokrovitelj ili sponzor
(izaberite godinu)